NSU KOJI JE POSTAO VOLKSWAGEN

Listajući crnogorske auto oglase prije nepune tri godine, Milan je primijetio nešto što nikada ranije nije vidio ni na regionalnim oglasima, a kako se ispostavilo kasnije, riječ je bila o automobilu za koji nije ni znao da je postojao. Ipak, ta čudna oznaka K70 ga je zaintrigirala pa je, i sam ljubitelj Folksvagen vozila uopšte, odmah poželio da na internetu sazna nešto više o tom autu. Kako je na oglasu bilo malo slika, a i vidjelo se da je auto propao, Milan je tada prvi put vidio kako takav sređen ili očuvan auto zapravo izgleda i pomislio da ne bi bilo loše da postane vlasnik jednog takvog modela. “Auto je bio prilično oronuo jer je godinama stajao na livadi, pa opet sam sa prethodnim vlasnikom pregovarao više od pola godine dok nije pao dogovor. Međutim, nakon što je auto stigao u Bar i kada sam sa majstorom krenuo u rastavljanje, shvatili smo da je u još gorem stanju nego što se vidjelo i što smo mislili, pa sam htio čak i da dignem ruke od sređivanja. Međutim, moj majstor je bio taj koji nije dozvolio da odustanem i krenuli smo u proces obnove”, počeo je Milan. Prije nego je auto komplet rastavljen, Milan je želio prvo da sredi papirologiju, ali jedino što je znao je to da je auto poslednji put bio registrovan prije petnaestak godina i da otada nije vožen: “Pošto nije imao ni tablice ni saobraćajnu, morao sam se dati u potragu za neophodnim podacima i dokumentima, i na moju sreću sam vrlo brzo uspio da saznam kako se auto vodi na oca mog super druga, pa smo u MUP-u uspjeli da sredimo relativno lako sve što je trebalo. Inače, tada sam i saznao da je auto stigao u Crnu Goru tako što je kupljen na licitaciji na Carini nekad ’80. godina” Budući da je VW K70 modela proizvedeno tek nešto više od 200 hiljada, da ih je vrlo malo i u ono vrijeme bilo kod nas, za očekivati je bilo saznanje da se do dijelova za njih jako teško dolazi, kao i da su prilično skupi i kad se nađu. Stoga, u procesu restauracije valjalo je obnoviti svaki njegov dio koji je bio upotrebljiv, posebno u unutrašnjosti, ali, iako je to bio možda i teži i duži put, time je ovaj auto zadržao svoju autentičnost. Olakšanje je bilo što je motor bio u odličnom stanju zbog malog broja pređenih kilometara, te osim malog servisa na njemu nije trebalo ništa raditi. Posle nekih godinu i po dana rada na autu, kada je bio većinom gotov, Milan je naišao na još jedan K70 u Srbiji i, iako je i taj bio u lošem stanju, bio je zapravo, kako kaže, prinuđen da ga kupi, kako bi imao kod sebe bar neku količinu rezervnih dijelova, kad ih je već teško ili nemoguće nabaviti nove. U međuvremenu, Milan je postao i zvanični član kluba ljubitelja i vlasnika modela K70 koji se nalazi u Njemačkoj, a koji su ga uputili i na online prodavnicu gdje se koliko toliko mogu naći dijelovi za njega. “Ovaj model je oznake K70L, 1975. je godište, a proizvodili su se od 1970. do 1975. godine. Postojala je i slabija 1600 verzija, ali i jača LS sa motorom od 1800 kubika. Neke su imale 4 okrugla fara, za razliku od ovih pravougaonih na mom autu, ostale razlike nisu bile toliko vidljive. U mojoj L varijanti je motor od 1600 kubika i 66 kw. Za ovaj auto je karakteristično to što je projektovan u fabrici NSU, ali je u proizvodnju ušao pod VW značkom kao prvi Folksvagen sa vodeno hlađenim motorom i prednjim pogonom, budući da je 1969. Folksvagen postao vlasnik NSU-a. Prednost ovog auta je što je rijedak i neobičan i zato ga baš volim. Kad god se pojavim negdje, bilo na ulici ili na skupu, uvijek je atrakcija, iako ljudi uglavnom ne znaju o kom je autu riječ, pa čak ni oni stariji. Auto je udoban i prostran, pregledan, tih, sa ogromnim gepekom, a malo veća potrošnja je jedina uslovna mana, mada je to sasvim normalno za vozilo iz tog perioda.˝ Za ovih godinu dana koliko vozi svog ljubimca, Milan nije imao nikakvih problema, a vozi ga gotovo svakodnevno kada je lijepo vrijeme. Iako ga njegovi u početku nisu podržavali, kako to često biva, na kraju je cijela porodica jako zavoljela ovaj auto, jer, iako dosta star, i izgleda, a i skoro da se vozi kao novi auto. Plan je da ostane u porodici i da ne bude jedini oldtajmer. “Volim odlaske na skupove i druženja sa ljudima koji jednako kao ja vole i cijene oldtajmere. Do sada sam bio samo na skupovima u Crnoj Gori, ali nadam se da ću ubuduće, kao član Oldtimer Cluba Bar, posjećivati okupljanja oldtajmera u regionu, što će biti i svojevrstan test za moje vozilo, s obzirom na to da sa njim još nisam išao na neke duge relacije.”

www.autoslavia.com